6. zaselak

subota, 31.10.2009.

Žao mi je što ste dugo morali čekati nastavak. Pa evo ga, uživajte!

Prvo smo sišli s ceste. U šumi nije bilo puteljka samo neke linije koje su načinile životinje. Skoknula sam dolje i malo sam propala jer je dan prije padala kiša i bilo je užasno blato. Nisam ništa govorila samo sam šutke izvukla čizme iz blata. Imala sam kiseli izraz lica kao da sam pojela dva limuna. Nastavila sam hodati dok su ostali još silazili.
-Rachell, daj uspori malo!- viknuo je zamnom Victor, ali se nisam obazirala. Samo sam nastavila hodati a on i ostali su ubrzali korak dok me Allison nija uhvatila za ruku – Dobro hećeš mi molim te reć gdje se tako žuriš. Imamo vremena, oni napadaju iza ponoći, možda samo malo prije... – rekla je tiho a ja sam je prekinula i počela derati se na nju.
-Dobro dosta više o toj vještici, uvjerila si me da postoji... – a zatim me ona prekinula i još tiše dodala –Nisam rekla da vještica napa da iza ponoći, nešto drugo.- ona je rekla a ja sam se na mjestu smrznula makar sam još osjetila kako idemo u pravcu zaselka, a drugi su nas i dalje slijedili.
-Kako to misliš? Što drugo napada?- upitala sam je uzrujeno.
-Ne znam što su ali znam da su strašni, možda čak i gori od vještice Cornelije.- odgovorila mi je najtiše do sada. I odmaknulas e prema naprijed. Ja sam bila izbezumljena. Nisam mogla vjerovati što sam upravo čula. Ovo nam je prva noć ovdje i već neću spavati. A mislim da nitko neće spavati. Možda jedino July uspije sklopiti oko. Nakon još nekolio stravičnh minuta hodanja kroz onu gustu odvratnu šumu stigli smo u taj pakao, u zaselak u kojem su se navodno prije mnogo godina dogodilo stravično smaknuće jedne od najstrašnijih vještica – Cornelije.
Kad sam došla Allison je već čekala nslonjena na jednu staru drvenu kolibu. Taj zaselak je izgledao kao nekakvo groblje. Bila su tuukupno tri male kolibice, jedan ružni bunar i... groblje. Sasvim desno od te tri kolibice nalazilo se grblje s pet grobova. Odmah sam dotrčala do Allison a zatim su došli i Victor, Alexis, July i Denisse.
-Evo nas- rekla je Denisse – vjerojatno bi trebali ići potražiti hranu.
- Imaš pravo, ovako ćemo – rekao je Victor i postavio se kao vođa – prvo moramo potražiti hranu i neke prekrivače da se ne smrznemo, zatim ćemo se prodjeliti u grupe jer... NITKO NIKADA ne ide sam. – i zatim smo se podjelili u grupe. Išli su Victor, Alexis i Denisse, a ja sam išla s Allison i July. Ovi su otišli u prvu kolibu a mi u drugu, za treću koja je bila najstrašnija po izgledu odlučili smo ići svi zajedno. Dakle nas tri smo ušle u tu kolibu u sredini. Izgledalo je užasno. Bio je jedan mali krevet, nekakva kuhinja, stolić i ormar s prekrivčima, imali smo sreće. U kuhinji na žalot nije bilo ništa, samo nekoliko čaša i prazni tanjuri, Začujuće je to da je svega bilo po šest. Kao da je netko znao da dolazimo. Tu sam misao zadržala za sebe, nisam željela prestrašiti July. Nakon nekog vremena našlismo se svi u dvorištu. Vidjela sam da on nose jastuke i pribor za jelo, svega po šest, ta me činjenica već počela plašiti, rekli us da tamo u onoj kolibi ima dva stola i tri kreveta. Dakle sad smo imali čaše,pribor za jelo, tanjure, jastuke, pokrivače i četiri mla kreveta. Nije nam ništa drugo preostalo nego da odemo u treću najveću kolibu, jer u pnu u koju smo išle Ally, July i ja bila je najmanja. Kad smo zakoračili u najveću kolibu vidjeli smo dva kreveta, kantu za bunar i stol s šest stolica. Oni stolovi prije nisu imali stolice. Evo. Sad smo imali baš sve. Osim hrane. Kasnije navečer smo se svi spermili i otišli na spavanje, samo što smo sve krevete odnesli u najveću kolibu a stol sa stolicama smo odlesli u onu srednju. Imali smo kolibu za spavanje i kolibicu za boravak čini mi se da nam je svima vještica priredila mjesto za ostati ,jer je vjerojatno znala da nećem uskoro otići.

| 13:56 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |

Svi su bili uzrujani. Nismo imali hrane, pića, odjeće ni ikakve komunikacije s drugim ljudima. July je tiho plakala, Alexis je glumila forenzičara i istraživala krv, Denisse je razgovarala s Allison o preživljavanju, a Victor je sjedio na podu i stenjao – „O Bože, o Bože.“ Zatim su i meni počele teći suze i srušila sam se na tlo. Bila sam tako bespomoćna. Mislila sam da ćemo stvarno umrijeti ovdje. Crna olovka oko očiju mi se razmazala i plakala sam „crne suze“ i Victor me odmah zgrabio u svoje rukei počeo brisati suze s mojeg preblijeog lica.
„Rachell! Rachell! Molim te ne čini mi ovo. Rachell daj reci nešto, molim te!“ – Victor je bio na rubu sloma. A Denisse je počela glasno plakati.
„Ovo je zaista previše! – viknula sam iz sveg glasa i istrgala se Victoru iz naručja – moramo se smiriti, naći hranu. Ne preostaje nam ništa drugo osim toga da pođemo u zaselak.“
„Pa zar si skroz sišla s uma!“ – Allison je bila ljuta na mene, a Denisse se konačno sabrala i obrisala suze s lica.
„Ne, ona ima pravo, ako želimo preživjeti moramo naći hranu, piće i pokrivače u onom zaselku, inače ćemo se smrznuti ovdje“ - rekla je Alexis.
„Dobro onda. Tko ide samnom?“ pitala sam ostale.
Neko vrijeme vladala je tišina a onda se javila Alexis.
„Ja idem, jer ne želim ovdje strunuti.“
Za njom se odmah javila July – „Idem.“ Victor je odmah zakoračio ispred mene i oštrim glasom rekao – „I ja. – zatim se okranuo prema Denissei upitao je – Denisse?“ a ona je načas gledala u mene a zatim prišla nama i zgrabila Victora za ruku.
Zatim su sve oči bile uprete u Allison. Gledali smo je kao da je ona jedini spas a zapravo je bila slaba kao i July i Denisse. Victor, Alexis i ja smo jedinini još imali nešto malo snage. Allison se namrgodila uzdahnula i polaganim korakom na prišla te rekla – „Nemate pojma u kakve nevolje upadamo.“
„Nije nas ni briga. Ja samo želim odavde otići živa!“ – rekla joj je Alexis a zatim se obratila svima nama – „Vidjela sam na karti da ne postoji put koji vodi prema zaselku. On je smješten u sredini šume tako da moramo skrenuti s ovog puteljka i zaputiti se u šumu.“
„Kako znaš u kojem je smjeru?“ – upitala sam ju.
„Pogledajte.“ Rekla je i pokazala prstom u neki smjer koji je vodio u šumu i tamo se malčice nazirala neka kućica.
„Imaš pravo, hajdemo!“ – rekla sam i krenula tim putem i svi su me počeli sljediti.






Bilo je mračno i jezivo u autu i još nas je čekala duga vožnja po uskoj betonskoj cestici. Nigdje nije bilo drugih autiju osim nas. Slušala sam muziku na iPod-u i gledala kroz prozor. Bilo je tako mračno a oko nas je bila zastrašujuća šuma. Priznajem da me pomalo strah od onih Allisinih priča. Kad sam preslušala sve pjesme osim onih već pomalo dosadnih spremila sam iPod u torbicu i zagledala se naprijed kroz prozor.
Victor je bio tako umoran da su mu se oči sklapale pa sam mu ja rekla da mi prepusti volan da on malo odmori oči.
Neko vrijeme sam još vozila a onda se dogodilo nezamislilo. Naglo sam zaustavila.
„Rachell što je bilo?“ – pitala me prestravljeno July.
„Allison dođi odmah!“ nisam se obazirala na July nego sam odmah otvarajući vrata automobila viknula na Allison da dođe samnom. Čak sam upalila duga svijetla da bi bolje vidjeli.
„Što je bilo?“ Allison je bila zbunjena i prestravljena.
„Ništa ne pitaj nego smjesta ovdje dolazi.“ Rekla sam joj a ostali su počeli izlaziti iz auta do mene koja sam stajala ispred njega.
Stajala sam kao kip, prestravljena. Gledajući u ono nezamislivo.
Ostali su došli do mene također puni straha. Mogu reći da nam se svima krv sledila u žilama.
„Isuse Bože!!!“ – vikala je Alexis.
„Allison što je ovo?“ viknula sam.
„Pa zar ne vidiš?!“
Evo što je bilo. Krvlju je bilo ispisano – umrijeti ćete „You will die“
Odjednom se čuo glasni „bum“. Svi su se prestrašili još više i nastavili promatrati poruku koju nam je navodno „vještica“ ostavila.
„Aaaaa“ – Alexis je počela glaso vrištati.
A imala je i razlog, ona se prva okrenula natrag prema autu i imala je što vidjeti. Bio je preliven krvlju, gume probušene a naše stvari su nestale.
Ne samo to nego smo i došli na to mjesto.
Bili smo predaleko od ikakve civilizacije, negdje dva kilometra od nas je bio taj zaselak i auto je bio rastrgan.
Više nije bilo sumnje da svi vjeruju u Allisinu priču.
Zatim je Denisse rekla; „Mi ćemo ovdje stvarno umrijeti.






Zatim smo krenuli, dugo smo se vozili glavnom cestom. Bilo je nepodnošljivo vruće. Odjednom smo skrenuli na neku malu sporednu cesticu, odjednom se atmosfera promjenila. Zrak je postao teži i teško se disalo. Zatim je postalo jako hladno, smrzavala sam se.
„Evo, već je počelo.“ – Allison je zvučla prestravljeno.
„Ljudi ne slušajte ju“ – Alexis je zvučala nesigurno u sebe.
Počela sam se gušiti.
„Victore zaustavio auto!“ – vrisnula sam.
On je stao i sve su oči bile uprete u mene. Otvorila sam vrata i izišla van. Isto je učinila i Denisse. Zatim nam se pridružila Allison i July, a Alexis je ostala namrgođena u autu. July i Denisse nešto su čavrljale a meni se pridružila Allison.
„Kažem ti, tamo gdje na gospodin Victor vodi, tamo se samo zle strvari zbivaju.“- govorila mi je.
„Molim te nemoj ga zvati gospodin jer ima samo dvadesetdvije godine, i još k tome ja ne vjerujem u vještice.“- rekla sam strogo.
„Onda ti se loše piše. Upozoravam te, vjeruj mi, čula sam glasine...“
„A što si to točno čula?“
„Ako uistinu želiš znati čula sam da je prije nekoliko godina neka djevojka po imenu Violet otišla u to selo da potraži svog mlađeg brata s kojim je išla šetati kroz planine. I našla da je, ali je bio raskomadan i bilo je krvi posvuda, priča se da je i nju vještica ubila...“
Ponovno sam je prekinula „Ma ovo je zaista previše!“ okrenula sam leđa i otišla do auta. Na trenutak sam bila zbunjenam Allynom pričom.
Više ne znam u što da vjerujem.
Kasnije su svi ušli u auto i krenuli smo na dug put ispred nas. Imala sam osjećaj kao da nas netko prati. Brzo je pao mrak.






Nastavili smo put mirno. Gledala sam u oblake koji su izgledali kao da ih je netko razmazao kistom punim vode. Nebo je bilo čudne akvarel boje, kao neko slikarsko platno. Naglo sam pogledom ošinula Denisse. I ona je gledlala u nebesko platno. Zaigrani osmijeh našao se na njenom blijedom licu. Nastavila je promatrati dok sam ja svratila pogledna cestu. Victor je započeo priču o vrćini.
„Strašno je vruće! Trebao sam obući nešto kraće. Uf, pržim se!“
To me je zasmetalo, ne volim kada on priča o vrćini u Texasu.
„Pobogu Victore, naravno da je vruće! U Texasu smo i kolovoz je!“ naglo sam uzviknula. Izgovorila sam te rječi još bjesnijim glasom nego što sam zapravo bila.
Pogledao me s tugom u očima, nisam ni shvatila da sam se izderala na njega, Denisse se samo zaledila i promatrala Victorove oči koje su suzile.
„Gledaj na cestu.“ Rekla sam mu hladnim glasom.
Još smo se neko vrijeme vozili i onda smo stigli u jedan kafić. Tamo smo se trebali naći sa onim curama koje su se prijavile na put. Izašli smo iz auta i već su nas tamo čekale. Jedna je bila lijepa sa dugom plavom kosom i lijepim zelenim očima, druga je imala još dužu smeđu kosu i srcoliko lice, treća je imala lice kao kao malo dijete i dugu brončanu djelomično kovrčavu kosu. Prišli smo im a prva se predstavila plavokosa „Bok, ja sam Allison!“- ona je navodnom krenula na put sa svojom prijateljicom; onom sa dugom smeđom kosom koja se sljudeća predstavila
„Ja sam Alexis, drago mi je!“- zvučala je kao anđeo. Zadnja se predstavila ona vjerojatno najmlađa.
„Ja sam July, - rekla je čak i godine – imam osamnaest godina!“ ali meni je djelovala mlađe.
„Okej cure, ja sam dakle Victor i organizirao sam ovo putovanje!“- vidno se pravio važan. Zatim je pokazao na mene –„Ovo je moja sestra“ – očito je bio na meni red da se predstavim.
„Bok, ja sam Rachell“ rekla sam umiljatim glasom i pružila ruku svokoj od njih.
Zatim smo sjeli u Victorov ogromni auto u kojem je bilo mjesta za sve nas, on je sjeo za vozačko mjesto a ja za suvozačko. Ostali su sjeli otraga jer su tamo još bila četiri sjedala, okrenuo se prema njima i pokazao na karti neko neobilježnu šumu
„Ovdje idemo“-rekao je
„Što je to uopće, nema ni naziv mjesta?!“-pitala ga je July.
„E, ako tamo idemo ja sto posto neidem!“- viknula je Allison.
„Zašto, mislim da je to mjesto vrlo lijepo, udaljeno je od civilizacije i mirno.“ Victor je bio sav u čudu.
„Pa zar niste čuli priču?!“- Allison je bila sva prestravljena.
„Kakvu priču?“- upitala je Denisse.
„To mjesto je stari zaselak jiš iz osamnaestog stoljeća, tamo je ubijena daleko poznata vještica Cornelia, priča se da su je objesili ali je potrgala uže...“pričala je Allison dok ju Alexis nije zaustavila.
„Joj Ally, ti i tvoje priče, daj se ne izmišljaj...“ zatim sam je ja zaustavila
„Neka priča! Zanima me.“ Rekla sam joj a ona je samo zakolutala očima. A Allison je nastavila-
„Hvala, dakle ona je potrgala uže, to je seljane razbjesnilo pa su joj odrubili glavu, i od tada njen duh ubija ljude koji zakorače u to selo.“ Kad je Allison završila priču neko vrijeme smo svi šutili a onda je Alexis rekla-
„Ma gluposti, nemojte ju slušati, budališ Allison!“ čula se nervoza u Alexisinom glasu.
„Alexis ima pravo – rekao je Victor – takve stvari ne postoje i nemojmo razbijati glavu zbog toga!“
„Onda Allison – upitala ju je July – ideš li?“
„U redu idem, ali imam loš osjećaj zbog ovoga.“ rekla je očajnim glasom.
„Pa krenimo onda!“ rekao je Victor i zapalio auto.






„opet jutro, opet buđenje, opet brat, opet Denisse, opet sve!“ – sve je to strujalo mojom glavom. Polako sam otvorila oči, pogledala oko sebe pa se zatim otkotrljala na pod.
„Aaaaaa“- dreknula sam iz sveg glasa.
„Daj se smiri!“ – mirnim glasom mi je odgovorio Victor koji je iznenada uletio u moju sobu.
Ponovno sam ga pogledala onim pogledom, ali on me je samo zgrabio za ruke i podignuo natrag na krevet.
Ponovno sam ustala i „otjerala“ ga iz sobe. Skinula sam sa sebe onu bijelu pamučnu majicu i one sive kratke hlačice. Lagano sam odšetala do ormara i izabrala svoju najdražu laganu bijelu majicu i one crne skoro pa prozirne tajice. Otišla sam do kupaone i tamo je sam kroz prozor vidjela Victora kako je već čeka u autu. Danas idemo na kampiranje koje je on organizirao, čak je to dao u oglas, još su se neke cure prijavile na kampiranje u jednu lijepu gustu vazdazelenu šumu koje je jako daleko od sve civilizacije. Isprva mi se nije svidjela ta ideja ali se kasnije sam složila s tim da se maknem od ljudi, a ponajviše od Denisse. Dakle uputila sam se u kupaonicu, tamo sam stala kraj ogledalca i počela češljati svoju gustu crnu kosu. Nakon što sam napravila sve kako je htjela, debelo sam namazala oči crnom olovkom. Uzela je svoju torbu u kojoj je bilo nešto odjeće, hrane i vode. Victor je nosio mali šatorić i vreće za spavanje jer smo željeli ostati tri dana. Dakle uzela sam malu torbu, obula crne cipele i bež jaknu.
„Hajde Rachell požuri!“- Victor je bio nestrpljiv.
Jurila sam niz stepenice, brzo otvarala vrata, zaključavala ih, hirto bacala ključ Viktoru u ruke i letjela u auto.
„Uf, znaš mogao si me još malo pustiti da se bolje spremim!“ – ljutito sam mu prigovorila.
„E nisam, idemo u šumu koja je Bogu iza nogu i tamo te nitko neće vidjeti bez šminke.“
Samo sam zakolutala očima
„I uostalom obećao sam Denisse da ćemo je pokupiti negdje oko pet!“ mirno je nastavio.
„Štooo!!!! Ona ide s nama, ma ja ću s njom poluditi, ti znaš da ja nju ne podnosim!“ – sva sam kipila od bjesa i ljutnje.
„Znam, ali nemoguće je da samo ti i ja budemo na tom izletu- sa smiješkom mi je odgovarao Victor – a meni je i drago da ona ide s nama, nije ona baš takva kakvom ju ti smatraš.“
„Dobro, dobro! Izdržat ću s njom nekako.- prosiktala sam kroz zube.
Nakon tih riječi u autu je zavladala potpuna tišina. Tih pet minuta vožnje do Denissine kuće činilo mi se činilo kao cijela viječnost. Lagano sam naslonila glavu na prozor od auta i gledala kako oblaci plešu po modrom nebu. Ubrzo je Victor zaustavio auto i ugledala sam Denisse kako trči prema nama. Otvorila je vrata auta sjela otraga. „Bok – pozdravila je onim iskrivljenim tonom – jedva sam čekala danas.“
Victor se nasmješio i također ju lijepo pozdravio dok sam ja samo odgovorila tihim „aha“ i zakolutala očima. Nisam mogla podnijeti tu pomisao da će Denisse putovati s njom na putovanje na kojem sam se planirala odmarati planirala odmarati.